Andro Švrljuga, upornošću do uspjeha

Prve nogometne korake napravio sam u niže ligašu Naprijedu iz rodnog Hreljina sa 7 god. Tri godine kasnije odlazim u NK Rijeku na poziv Ranka Bukete koji me pozvao u Trst na turnir, na kojem sam proglašen igračem turnira. To je očito bilo dovoljno da zadovoljim kriterije struke i postao sam igrač Rijeke!
Bio sam u Rijeci od mlađih pionira do juniora (kao mlađi kadet, otišao sam iz Rjeke u Naprijed i igrao za juniore, a 6 mjeseci kasnije opet se vratio u Rijeku). Prošao sam puno trenera i sve selekcije  Primorsko-goranske županije. Bilo je puno lijepih  trenutaka, nagrada za najboljeg igrača i strijelca. Već sam se vidio jednog dana u nekom velikom klubu (dječja mašta) i onda odjedanput šok za mene i moje roditelje. U mlađim kadetima struka (trener Matrljan) je odlučila, nakon razgovora s mojim ocem, da sam prekobrojan i da bi bilo bolje potražiti novu sredinu. Od Rijeke do Hreljina (20-ak km) suze su išle same od sebe.

logo

Moj talent nije bio dovoljan, jedan od razloga bio je moj fizički izgled, tj. moja visina. Navodno nisam bio dovoljno visok i jak da bih se mogao nositi sa  svojim vršnjacima!! Nakon jedne utakmice sjećam se da je instruktor HNS-a za županiju, gospodin Brnčić pitao mog oca: „kad ce mali narast da ga uzmem u reprezentaciju“? Na to je moj otac rekao: „Kad naraste će poć košarku igrat“!

Andro vs Soudani

Na putu doma suze su pretjecale jedna drugu, u autu muk. Mama i tata pokušavali su me utješiti, ali moj svijet se u tome trenutku srušio. Razmišljao sam ostaviti se nogometa, za mene je to bilo poniženje, neuspjeh, način na koji se vodila politika – glavno da ima dva metra. Veliku ulogu tu su odigrali moji roditelji koji nisu imali bolesne ambicije da u meni vide milione, nego su mi bili podrška. Tata je bio trener juniora Naprijeda i ja sam odlučio nastaviti svoj nogometni put u Naprijedu. Shvatio sam da svijet nije propao i da moram nastaviti normalo živjeti i ponašati se kao moji vršnjaci.

Andro_Rijeka

Ali otad počinje priča koja me dovela do toga da još i dan danas, s 29 godina igram profesionalni nogomet. U meni je proradio inat, prema ljudima koji su me ocijenili krhkim. Htio sam dokazati da visina i težina, pogotovo u mlađim kategorijama, nije krucijalna, iz razloga što se svako dijete ne razvija jednako. Neki se razviju prije, neki kasnije (nadodao bih samo da su neki moji vršnjaci u kadetima fizički bili isti kao i danas kao odrasli ljudi). Radio sam individualno s tatom, ujedno bio i najbolji strijelac juniora (iako sam igrao sa 3 godine starijima, većima i jačima od sebe) i bili smo prvaci. Nakon toga odlazim opet u Rijeku na poziv trenera Borisa Tičića i zadržavam se do juniora, u kojima konstantno igram sa svojim vršnjacima koji su opet veći i jači od mene.

Andro

Tada sam shvatio da je upornost jaka osobina i karika kod sportaša, i da mi je najveći potez bio kad sam išao igrat u nižu ligu, jer sam dokazao da se radom, upornošću i talentom, kojeg imamo neki više neki manje, mogu postići vrhunski rezultati. Zato bih poručio svim mladima da poraze ne shvaćaju osobno, to je sastavni dio igre. Samo budite odlučni i uporni u onome sto radite i budite pošteni prema sebi, vratit ce vam se to, znam is iskustva. Jer jedan sam od rijetkih iz moje generacije koji se mogu pohvaliti da još igram nogomet profesionalno, iako sam bio manje talentiran i fizički zaostao za vršnjacima.

Andro Švrljuga, profesionalni nogometaš, VMFD Žalgiris

logo

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.