Trening mlađih dobnih kategorija u nogometu

Tamo negdje 2005. odlučio sam krenuti trenerskim putem. Oduvijek me interesirao taj poziv. Kao klinac imao sam trenere kakve sam imao, neke dobre, neke loše, arhaične, neinventivne, neke fenomenalne. Neki ljudi su mi stvarno ostali u lijepom sjećanju kao dobri ljudi i dobri treneri. Imao sam trenere koji su ponekad vukli poteze koje bi možda neke igrače natjerali da prestanu trenirati, da odustanu. Imao sam neku mantru u sebi koja me vukla, a to je da obožavam sport, obožavam kretanje i da me ama baš nitko neće natjerati da prestanem. To definitivno nije bilo smišljeno trenerovo tjeranje da prestaneš, da odustaneš, ali taj pritisak koji su ponekad radili na igrače nekima je bio neizdrživ. Dodatni uteg mog igranja bio je i moj otac, bivši igrač, s kojim sam oduvijek vodio ratove, s terena, za stolom…ali izdržao sam. Nakon nekog vremena, u moj seniorskoj dobi prestao je dolaziti na utakmici i aktivnije pratiti moju igračku, nazovimo je karijeru.
Uvidjevši da volim podučavati, učiti, da imam dovoljno vremena da igram amaterski i da se posvetim školovanju odlučio sam se krenuti tim putem, ali ipak drugačijim. Druga su vremena od onih vremena kada smo mi rasli. Na početku svega postavio sam si neke osobne postulate koje sam si odredio nakon sta sam prošao nekad kvalitetnu školu nogometa i shvatio bit škole nogometa, te odlučio raditi sa klincima. Govorim o onoj obučnoj dobi do 14-15 godina.

Sebastian Knapić_Orijent

Moji postulati su:
1. Definitivno sam morao smiriti svoj temperament jer sam kao igrač gotovo uvijek igrao s emocijama, s velikom agresivnosti. Sada sam trener, vodim ljude te im sada predstavljam smjernicu. Klinci koje odgajam su pitanju.
2. Raditi na odgoju igrača, pogotovo ako se radi o klubovima koji ne mogu na kvalitetan način provesti selekciju nego su primorani uzimati svu djecu koja dolaze na bavljenje sportom. Većinu tih igrača treba pripremiti na život koji možda i nije život profesionalnog sportaša.
3. Principom “progresivne metodologije” pokušati zadovoljiti kriterije generalnog razvoja mladog sportaša. Pokušati mu pružiti što više operatora koji ce izravno utjecati na razvoj u dobi u kojoj radim kao trener.
4. Ne žuriti! Svaka dob ima svoje i potrebno je odraditi “posao” kako bismo pripremili mladog sportaša na slijedeću fazu.
5. NIKADA IGRATI NA REZULTAT, ne raditi pritisak na klince te pokušati što više opustiti djecu u bavljenju sportom. Reći ću samo da je proces važniji od bilo kakvog rezultatskog ishoda.

Sebastian Knapić i Stjepan Ostojić

Možda se netko neće složiti sa nekim postulatima ali ja sam ih odredio i pokušao pratiti kroz ove godine. I uspio sam. Griješio sam ali nisam nikoga trajno oštetio, u to sam siguran. Nisam pokleknuo bez obzira na sporadične pokušaje “ambicioznih” i “agresivnih” roditelja da od mene naprave seniorskog trenera, čast roditeljskim iznimkama.
Sustav odabira trenera, kada se radi o omladinskim školama u kaosu je već godinama i to mogu sa sigurnošću govoriti, poglavito u našem gradu i okolici. Promjene su poželjne. Neću generalizirati stvari i pričati kako nema dobrih trenera, ali sustav je u totalnom deficitu s kvalitetnim i sustavnim trenerima.
Generalna krivica je na krovnim stručnim organizacijama koje nisu napravile sve, tj. nisu napravile ništa da se trenerske udruge u nogometu poslože kako treba. Nisu napravile mentorske službe koje su potrebne mladim trenerima da se razvijaju. Zašto to nije napravljeno ne znam ali jedan od odgovora je i taj da stariji nemaju potrebno znanje, volju za znanjem, autoritet znanja da prenesu znanje na mlađe trenere dok oni mlađi učeni treneri nemaju podršku institucija da se više uključe u edukacije.
Situacija je godinama ista te je scenarij ovakav :
Trener (s dozvolom za rad ili bez nje) dolazi na mjesto trenera klinaca i “ganja” rezultat, sve radi da pobjedi pa ako treba i uništi igru svoje momčadi jer svijet priznaje samo pobjednike. Uvelike mu pomažu i članovi uprava koji samo vide rezultat i “Viktoriju” srijedom u NL. A tamo tablice, rezultati, bombastični naslovi. On je tada trener koji sve pobjeđuje i jednog dana će preuzeti veliki klub jer je podigao pehar mlađih pionira.
Svoje čiste savjesti govorim da je to totalno krivi pristup, a bit ću i otvoreniji pa reći, opasan pristup. Ne samo da klinci nisu u stanju podnijeti pritisak koji treneri rade na djecu kao da se radi o odraslim i zrelim ljudima nego dolazi kasnije do odljeva klinaca iz nogomet, a i oni koji ostaju, ostaju limitirani za znanje koje su trebali dobiti u mlađim kategorijama koje su kasnije trebali prezentirati u juniorskoj i seniorskoj dobi. Jesmo li naučili igrača pravilno čučnuti, pravilno promijeniti smjer, pravilno doskočiti pa sprintati, a što radimo po pitanju prevencije od ozljede npr. skočnog zgloba prije nego smo ih opteretili s visokim intenzitetima u kasnoj kadetskoj i juniorskoj dobi? Znamo li što su senzibilne faze?

logo

Neću sada pričati o ranoj specijalizaciji koje je ocijenjena u svim modernim europskim i anglosaksonskim zemljama kao lošije rješenje od onog univerzalnog pristupa, ali samo mogu reci da stvaranje univerzalnog sportaša mora biti cilj svim trenerima. Univerzalnost u smislu učenja i korištenja onih baznih obrasca kretanja koji su nam potrebni da bi ista nadogradili na mladog sportaša i njegov kasniji razvoj. Univerzalnost čak i na nogometnom terenu u pogledu taktike gdje ne smije biti rane specijalizacije pa se ne bi trebalo dogoditi da u kategoriji U9 klinac igra jednu poziciju na terenu cijelu sezonu jer “on je baš za tu poziciju”. Kao što postoji grupna taktika, tako postoji i individualna taktika. Trenirajući klince u U12, totalno neopterećen rezultatom gledajući svaku utakmicu kao prezentaciju naučenog, rotirao sam klince na mnogim pozicijama jer nisam vjerovao u tu užu specijalnost u toj dobi. Zašto klinac koji igra obrambenog igrača u nekim utakmicama ne može nekada igrati napadača i obrnuto? Zašto etiketiramo igrače već u ranoj dobi da su desni bočni igrači, desni vezni, srednji vezni? Dijete nit doživljava srednje ni vezno, bespotrebno ga stavljamo u gabarite. Zašto da dijete ostane zakinuto za svojih 5 minuta zadovoljstva i ne uđe u igru? Jer trener želi pobijediti utakmicu? Tko ne želi, pobijediti je lijepo, ali “poštujući proces, a manje ishod” (process vs. outcome) manje je moguće vidjeti klinca kako se kvalitetno nogometno izrazi ako mu staviš breme rezultata nad glavom. Zašto? Jer JE TO DIJETE!! Pristup pripremi utakmice, cijeli kratki monolog/dijalog pred utakmicu mora biti sukladan klincima koje vodimo jer radi se o djeci, djeci koja se razvijaju i formiraju i nisu spremni na pritisak.
Djecu treba naučiti pobjeđivati i gubiti. Djecu treba naučiti da daju sve od sebe i ako izgube naučiti ih da se pomire s činjenicom da su taj dan protivnici bili bolji i da ih poraz(i) ne čine gubitnicima.
Svoju tezu branim već godinama u svim krugovima gdje sam proglašavan kao “trener djece koji ne ide na rezultat” i uvijek imam iskrenu poruku za trenere koji su pobornici rane specijalizacije te davanju prednosti rezultatu u mlađjim kategorijama, a to je: “Nije fer da na grbači djece, ne poštujući postulate odgoja u sportu, radiš sve da pobijediš. Ti želiš biti seniorski trener, zato uzmi seniorsku ekipu i – u nove pobjede jer pobjeda te drži unutra, nosi se s pritiskom!”
“I cannot teach anybody anything. I can only make them think” – Socrates
Hvala na pažnji

logo

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.